Godine prođu, ali neke uspomene ostanu tako snažne da im ni godine ništa ne mogu. Kada si mlad i nadobudan misliš da će sve biti upravo onako kako si ti to zamislio. Biraš svoje školovanje, biraš prijatelje, nekakve životne zanimacije. Ali opet negdje duboko u tebi veliko je bunilo, nesigurnost i upitnik nad životom. Upravo u tim trenucima kada smo mislili da sve možemo, sve smijemo i da sve znamo trebala je jedna čvrsta ruka koja će usmjeriti te želje, emocije i snagu u nešto korisno i vrijedno. Nešto što će služiti na izgradnju nas samih kao buduće odrasle osobe. U mom životu definitivno veliku ulogu u tom usmjeravanju odigrala je Franjevačka mladež. Duhovni asistenti, časne sestre koje su s nama radile, stariji framaši koji su nam svojim primjerima pokazivali zašto se tu isplati ostati i sami sveti Franjo, koji mi je pokazao Krista, oblikovali su jednu novu osobu. Osim tog procesa oblikovanja nas u odrasle ljude svatko će se od nas složiti da smo upravo tu, u Frami, stekli iskrena prijateljstva. Upoznali smo braću i sestre u Kristu s kojima danas dijelimo svoje najvažnije životne situacije. I teško je prepričati sve te priče i viceve i sve događaje koje smo proveli zajedno. Tu i tamo se nađe poneka osoba koja ima dobru memoriju pa “izbaci” koju našu anegdotu, ali ono što pamtiš je osjećaj koji si imao u srcu, radost, ljepotu što si upravo tu i upravo s tim ljudima i osjećaj da činiš nešto dobro. Da je to dobro za tebe, ali i da drugima činiš dobro. Svaka humanitarna akcija davala nam je krila da budemo još moćniji. Svaka pohvala brisala je onaj kliše: “Ah, ta današnja mladež!”. E pa ta današnja mladež činila je i čini i sada nešto dobro na izgradnju sebe i na izgradnju svoje zajednice. Mene je život odveo na potpuno drugi kraj svijeta. I dok ostavljaš sve svoje tamo u Hercegovini nosiš sa sobom samo čovjeka koji danas jesi. Tu i dalje živi taj snažni osjećaj pripadnosti velikoj obitelji koja je raširena po cijelome svijetu.
Danas u koju god crkvu uđem tražim lik Svetog Franje, tražim svoju Porcijunkulu. I dok stojim tako u maloj crkvi Hrvatske misije, gledam sve one starije ljude s tek tu i tamo ponekom mladom osobom. I osjetim u isto vrijeme radost ali i tugu. Radost jer sam imala priliku odrastati u drugačijem, prekrasnom okruženju, a tugu jer ovi ovdje mladi ljudi teško da će to ikad razumjeti. Možda oni imaju svoje radosti, ali radost bez Euharistije i bez Krista nikada ne može biti potpuna. U tom trenutku shvatiš da ono što je gorilo u tebi moraš zapaliti i u drugima. Tu osjećam svoju misiju. Na koncu ću biti sretna ako moje dijete osjeti samo tračak ove radosti koju smo mi nosili u sebi. Zato novi naraštaji Franjevačke mladeži, kopajte duboke korijene u toj zajednici. Nastojte se što čvršće vezati uz svetog Franju i Krista jer to nije samo neko prolazno razdoblje vašeg bezbrižnog mladenaštva, nego je to zaista škola života koja će vas naučiti sutra reći “Evo me” u bilo kojoj prilici. Dat će vam snage podignuti sidro ako Gospodinov plan s tobom bude “Idi po cijelome svijetu i propovijedaj Evanđelje...” Naučit će te da bez obzira gdje bio budeš čovjek, kršćanin, budeš Kristov jer to je domovina kojoj se moramo težiti vratiti. Dragi mladi, ako mislite da danas sve znate, ne znate, jer život je čudan. Naši puti nisu Božji puti, zato se nauči prepustiti Njegovoj providnosti.
Trudite se i dalje da ta zajednica bude rasadnik zdrave, odgovorne, sposobne i kršćanske mladeži, jer takvi su današnjem svijetu itekako potrebni. Moramo znati kome pripadamo, inače će nas uništiti svojim obmanama. Danas je na vama još veća odgovornost jer sotona više nego ikada vreba mlade ljude kako bi njima manipulirao. Zato učite od sv. Franje, navežite se na Krista i hrabro koračajte stazama života pronoseći ljubav i radost. Danas kada slavimo 20 godina postojanja Frame Kočerin, vrijeme je da se osvrnemo na naše početke i ponovimo Franjine rijeci “Krenimo braćo ispočetka!” Godine su to kada se mjeri zrelost zajednice, ali i kada je potrebno vratiti se na izvore i osnažiti duh postojanja.
Željela bi zahvaliti svim svećenicima, časnim sestrama i svim ljudima koji su na bilo koji način sudjelovali u našem odgoju.
Svima vam Gospodin udijelio mir i dobro!
Ivana Ivanković – Mikulić, predsjednica Frame Kočerin 2007./08.
