Prošlost i sadašnjost župe

Službeni naziv: Župa Svetih Petra i Pavla Kočerin

Opći uvod

Kočerin je u hrvatskoj znanstvenoj javnosti poznat po znamenitoj srednjovjekovnoj kamenoj ploči s natpisom. Na njoj stoji kako je Viganj Milošević iz Kočerina pokopan na tome mjestu. Ploča se izvorno nalazila uz Vignjev stećak i tvorila s njim jedinstvenu cjelinu. Ujedno je na toj ploči i prvi spomen imena Kočerin. Natpis iz 1404. ili 1410./1411. godine, klesan finom bosanicom kapitalom, a pisan lijepom hercegovačkom ikavicom, u cijelosti glasi: “† Va ime Otca i Sina i Svet(a)go D(u)ha. Amin’. Se leži Vig(a)n’ Milošević’. Služi banu Stipanu, i kralu T(vr’t)ku, i kralu Dabiši, i kralici Grubi, i krala Ostoju. I u to vrime doide, i svadi se Ostoja kral’ s hercegom’ i z Bosn(o)m’ i na Ugre poe Ostoja. To vrime mene Vigna doide kon’čina i legoh’ na svom’ plemenitom’ pod’ Kočerinom’. I molu vas’, ne nastupaite na me. Ja s(a)m’ bil’ kako vi este, vi ćete biti kako esam ja.” Ploča je 1873. donesena iz Kočerinskoga polja (oko kilometar južnije od župne kuće) i uzidana u staru župnu kuću. Potom je – kada je sagrađena nova župna kuća 1927. – uzidana u zid te kuće, odmah do glavnoga ulaza u kuću. U najnovije je vrijeme izvađena iz zida pa se u prikladnome staklenom okviru čuva u Župnome uredu.

Iz spomenutoga je teksta jasno da je Kočerin bio naseljen najkasnije u 14. stoljeću, i to upravo pod tim imenom. Samo ime Kočerin izvorno je trebalo glasiti “kod čerina”, pri čemu čerin označaje vodoplavno mjesto. Prema tome, Kočerin je mjesto nastalo u blizini nekoga vodoplavnog područja, primjerice močvare, ili povremeno poplavljenoga polja (“blata”).

Iz pretpovijesnoga razdoblja poznato je nekoliko gradina na području župe: u Kočerinu Ćukova glavica, Garišta, Budim, Potkraj, u blizini kočerinske crkve (Gomila) i iznad Bazinovih kuća (Gomila); u Ljubotićima poviše Ljubića kuća, iznad Galića kuća, u blizini Kruškovca i Zečja vlaka iznad Plenkovića kuća, u Crnim Lokvama Kušanovac te dvije gradine u blizini groblja, u Podvraniću Stožer, u Privalju Gomile u blizini crkve, na Rujnu ispod Kraljevića kuća i Gradić na pravcu prema Budimu i u  Mamićima u blizini groblja na Policama, u Gornjim Mamićima i na Lončacu. Iz srednjega vijeka sačuvane su nekropole sa stećcima: u Crnim Lokvama Javorak (14 stećaka); u Kočerinu na sedam lokaliteta, od kojih je najpoznatiji Lipovci u Kočerinskome polju, na kojemu se nalazi grob Vignja Miloševića; u Ljubotićima na trima lokalitetima (Kravarica, Crtanica i Križ); u Podvraniću jedna nekropola; u Privalju dvije nekropole; u Mamićima na tri lokaliteta. Sve to svjedoči o vrlo dobroj naseljenosti kočerinskoga područja tijekom dugih stoljeća, sve tamo od najstarijih vremena. Nikakvo čudo: tu je uspijevala i poljoprovreda i stočarstvo.

Osamostaljenje župe

Dugo je stoljeća kočerinski kraj bio rubnim dijelom prostrane župe Blato (koja se prema novome sjedištu od sredine 19. stoljeća prozvala župom Široki Brijeg). Povremeno su franjevci navraćali u Kočerin i okolna naselja, a ponekada su tu boravili i dulje vremensko razdoblje. Donedavno je bila živa predaja u puku o mjestima boravka svećenika župe Blato na kočerinskome području. U Crnim Lokvama, mjestu i onda i danas izvan svih putova, boravio je franjevac iz Blata u mnogo navrata. Tu su se oko njega, bez velika straha da će ih ometati turski silnici, okupljali njegovi župljani i primali svete sakramente. Donedavno je na uzgoru bila i jedna stara kuća, vlasništvo Andrije Matkovića, u kojoj je franjevac boravio za svojih dolazaka u kočerinska brda. Oko godine 1830. u Ljubotićima (dolina Kruškovac) duže je vremensko razdoblje boravio kapelan blatskoga župnika (koji je boravio na Čerigaju), kamo je bio pobjegao ispred turskih prijetnji. Ostatci suhozidine kuće u kojoj je boravio još su vidljivi, a puk o tome čuva živu uspomenu.

Župa se osamostalila u drugoj polovini 19. st. Razloga je bilo više. Svakako je najvažniji bila želja hercegovačkih franjevaca da što kvalitetnije pastoriziraju svoj puk – a to na prvome mjestu uključuje nazočnost i blizinu župne kuće i crkve. K tomu treba nadodati još i to da je najzaslužniji za osnutak nove župe bio domorodac fra Lovro Sesar, rodom s Rujna, danas kočerinska župa. Fra Lovro je postigao da se Kočerin 1872. godine odcijepio od Širokoga Brijega i postao samostalnom župom. Također je fra Lovro postao i prvim župnikom novoosnovane župe.
Župu tvore sljedeća sela i zaseoci: Potkraj, Rujan, Podvranić, Kočerin, Mamići, Ljubotići, Crne Lokve i dio Privalja. Danas se područne crkve nalaze u Ljubotićima i na Rujnu. U njima se sv. mise slave svake nedjelje.
Najstarije matične knjige nisu sačuvane. Jedino je matica krštenih sačuvana iz starijega razdoblje, počev od 1902. godine. Ostale matice (umrlih, vjenčanih i krizmanih) postoje tek za razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata (od 1946.). Starije su matice spaljene i uništene po komunističkim partizanima po svršetku rata, na Širokome Brijegu 1947. godine, skupa s brojnim drugim maticama. Kronika nije vođena nikakva, sve do najnovijega vremena. Dokumenti u pismohrani sačuvani su dijelom od 1905. godine. Do 1975. svesci su uvezani, a od 1976. čuvaju se u registarskim kutijama. O župi do danas nije ništa opširnije pisano. Spomenica župe Kočerin koja je najavljena još 1972., povodom 100. obljetnice župe, nikada nije ugledala svjetlo dana. Monografija Kočerin kroz stoljeća (2004.) tek dotiče povijest župe.

Građevni radovi

U početku nije bilo nimalo lagano. Trebalo je početi od nule. Fra Lovro se nastanio u jednoj trošnoj slamnatoj kućici u vlasništvu župljana Kvesića-Sušića. Trebalo se najprije pobrinuti za zemljište. Preko ondašnjeg apostolskog vikara fra Anđela Kraljevića župnik je od Memiš-age Ćibera dobio prostrano zemljište, na mjestu gdje se crkva i župna kuća nalaze do danas. Uskoro je pod vodstvom fra Lovrinim na tome zemljištu niknula za one prilike više nego pristojna župna kuća. Građena je od 1873. do 1878. Imala je prostran podrum, prizemlje i kat. Prizemlje je bilo pretvoreno u kapelicu; upravo je to razlog što je naš svijet sve donedavno župni stan nazivao “kapelom” – nije bilo crkava, pa su za tu svrhu služile kapelice u župnim kućama. Napominjem da je 1873. fra Lovro dao prenijeti Kočerinsku ploču iz polja i uzidati je do ulaza u župni stan. Fra Lovro Sesar za svojih je jedanaest godina župnikovanja na Kočerinu (1872. – 1883.) zakopao dobre temelje.

Njegov nasljednik fra Ilija Leko iznova je prekrio župnu kuću i uredio novu kuhinju. Bilo je to godine 1883. Uz to je 1885. sagradio čatrnju, jer je donošenje vode bio velik problem. Izgradnju je najvećim dijelom financirala uprava hercegovačkih franjevaca iz Mostara. Ta prva župna kuća zbog starosti i trošnosti srušena je 1927. i na istome mjestu sazidana nova. Radove je vodio župnik fra Ivo Slišković. Uz župni stan fra Ivo je sagradio i novu čatrnju i uz kuću posadio borove. Kasnije će i drugi župnici saditi na tome prostoru različite druge voćke i stabla.

Kuća je kasnije nekoliko puta preuređivana i dograđivana. Najprije je župnik fra Petar Krasić kuću temeljito preuredio 1971. godine. U nju je uvedena voda te je ponutrica posvema obnovljena. U to je vrijeme bila najljepša i najmodernija župna kuća u Hercegovini. Uz obnovu kuće tada je uređen i vrt za cvijeće i povrće, zasađen voćnjak i ograđen betonskim zidom. Također je nadograđena štala koju je nekoć sagradio fra Radovan Petrović (1959. – 1966.) i uz nju garaža. Asfaltiran je put do župne kuće i crkve, kao i prostor oko njih. Za vrijeme župnika fra Grge Martića (1966./1967.) sagrađena je kuća za časne sestre i mala vjeronaučna dvorana. Sestre su u župi od 1967. do danas.
Župna je kuća u novije vrijeme temeljito obnovljena i proširena. Izlivena je nova betonska deka, postavljeno novo krovište i novi crijep, uređene sve prostorije iznutra, ožbukane i postavljene nove instalacije, postavljeni novi vanjski i unutarnji otvori te je kuća ožbukana izvana. Gradnju je vodio župnik fra Miro Šego 2002./2003. godine.
Prvu župnu crkvu sagradio je fra Ilija Leko uz pomoć franjevačke zajednice i raznih dobročinitelja iz zemlje i inozemstva. Sagrađena je u razdoblju od 1890. do 1892. od lijepo tesanoga kamena, s malenim zvonikom na pročelju crkve. Takva je crkva dočekala poratno razdoblje. Već odavno postala je više nego pretijesna i posve nepraktična i nedostatna za brojni kočerinski puk. Župnik fra Radovan Petrović pokušao je zadovoljiti potrebe puka na taj način što je preuredio staru crkvu: iza crkvene apside je sagradio poprečnu lađu, koja se protezala desno i lijevo od glavnoga oltara. Gradilo se 1964. godine. Istina je da je prostor crkve na taj način bio udvostručen, ali je također jasno da ni takva crkva nije mogla ni približno zadovoljiti potrebe puka. Čekala se nova, prostrana crkva. Stara je morala biti srušena. Kasnije će njezin krasno klesani kamen biti iskorišten pri uređenju lijepoga crkvenog dvorišta.

Gradnja nove crkve započela je u ožujku 1976. prema idejnome planu hercegovačkoga franjevca ing. fra Pija Nuića. Gradnju je vodio župnik fra Petar Krasić. Crkva je doista monumentalna; dimenzije 36 x 18 metara. Do lipnja iste godine dovršeni su temelji. Svečani blagoslov temelja obavio je hercegovački provincijal fra Rufin Šilić na blagdan nebeskih zaštitinika sv. Petra i Pavla 29. lipnja 1976. Blagoslovljena je i spomen-ploča koja danas resi prostor nad ulaznim vratima s natpisom: Vjernici župe Kočerin sa svojim fratrima fra Petrom, fra Leonardom i fra Antom podižu ovu crkvu u čast apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla na spomen 1300. obljetnice krštenja Hrvata i 1000. obljetnice plemenite kraljice Jelene, graditeljice prvog Gospina svetišta u Hrvata. Temelj postavio fra Rufin Šilić 29. lipnja 1976. godine. Potom su nastavljeni građevni radovi. U istoj su godini postavljeni veliki betonski stupovi s lukovima preko čitave crkve te je polovina crkve do kraja 1976. bila pokrivena i zatvorena. Sljedeće je godine crkva bila posve pokrivena i zatvorena. Pristupilo se ugradnji kamenih blokova, koji zapravo i daju osnovni ton crkvi te je čine lijepom i vitkom. Osobiti je ures crkve gorostasni lik sv. Franje u čitavoj visini i širini pročelnoga zida tornja. Rad je umjetnika Ante Starčevića iz Zagreba. Svod zapravo čine lukovi koji spajaju betonske stupove – držače crkve. Između su ugrađene svijetle uglačane daščice. Strop tako djeluje poput velike lađe. U prezbiteriju su smješteni kipovi zaštitnika crkve sv. Petra i Pavla, rad umjetnika Zvonimira Perke. Crkva je svečano posvećena 9. kolovoza 1980. Slavlje je predvodio mostarsko-duvanjski biskup Petar Čule. Sutradan je liturgijsko slavlje predvodio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz mnoštvo hercegovačkoga puka. On je pohvalio njihovu vjeru, jer je ona sazidala ovaj veličanstveni hram. To je svakako bio trenutak koji će velikim slovima biti upisan u povijest Kočerina. Crkveno zvono teško je 2100 kilograma. Župnici fra Mićo Pinjuh i fra Ivan Boras dovršili su radove na crkvi i oko nje: crkva je prekrivena bakrom, a potom je skladno uređeno i crkveno dvorište. Na ulasku u dvorište postavljena je znamenita skulptura „Baklja krštenja“ – umjetnički sažetak hrvatske i hercegovačke kršćanske prošlosti i sadašnjosti, djelo umjetnika Ante Starčevića. Postavljena je 1985. Kasnije je promijenjen krov na crkvi i zvoniku (postavljen je bakreni krov) te zaštićeni prozori (1996.). Radove je vodio župnik fra Ivan Boras. Godine 2011. u crkvu je uvedena klima.

Područna crkva u Ljubotićima sazidana je 1971. godine, posvećena sv. Anti. Uz crkvu je sagrađena i vjeronaučna dvorana, jer je vjeronauk bio protjeran iz škole. Oko izgradnje, točnije oko određivanja mjesta crkve, bilo je stanovitih poteškoća i protivljenja. Crkva je svečano otvorena 2. siječnja 1972. Blagoslovio ju je fra Rufin Šilić, provincijal. Kasnije je crkva uređivana. Znamo sigurno da je 2003. na crkvu i zvonik postavljena nova fasada, godine 2007. crkva je potpuno uređena i iznutra, a 2008. uređeno je crkveno dvorište.

Izgradnja područne crkve na Rujnu započela je 1971. te je ubrzo i dovršena. Uz nju je sagrađena i vjeronaučna dvorana. Sami su se seljani, kojih 50 obitelji, odlično organizirali, prikupljali novac i radili na crkvici, a pomoć su pružili i ostali članovi iz kočerinske župe, kao i odseljeni Rujnjani. Vlasti su međutim zgradu zapečatile te je crkva dovršena tek 1974. Svečani blagoslov uslijedio je na Ivanjdan (24. lipnja) 1974., uz nazočnost od više od 2500 vjernika iz župa Kočerin, Posuški Gradac i susjednih mjesta, nakon čega je uslijedio svečani ručak za 400 uzvanika. Do kraja godine nabavljeno je i zvono teško 131 kilograma, tako da je crkva bila opremljena svim onim što je bilo potrebno za bogoslužje. Godine 1989. uređen je crkveni pod, a sljedeće godine vanjska fasada i postavljena drvena vrata i oltar. Radovi su nastavljeni 2004., kada su postavljene stepenice ispred crkve te popločano dvorište, a veliki je zahvat izveden 2010. kada je potpuno uređena vanjska fasada na crkvi i zvoniku.

Crne Lokve su udaljeno brdsko naselje, danas gotovo potpuno raseljeno. Osjećala se potreba i tu sagraditi kapelicu kako vjernici i svećenik ne bi stajali vani za vrijeme mise, kao što je to bilo uobičajeno tijekom desetljeća. Stara je kapelica temeljito preuređena i proširena 2002./2003., za prigodu proslave Mlade mise karmelićanina Viktora Grbeše, čiji je otac iz Crnih Lokava. Godine 2004. prošireno je groblje. Radove je vodio župnik fra Miro Šego. Crkva nikada nije sagrađena, prvenstveno zbog nesloge župljana, a u novije vrijeme i zbog velikoga odseljavanja koje je gotovo potpuno ispraznilo Crne Lokve. Istina, jedna je crkva započeta u blizini groblja 80-ih godina, ali ostala je samo u temeljima.

Kapela postoji i u zaseoku Podvranić, u kojoj se misa slavi jednom mjesečno. Sagrađena je prije 2000. godine, a od rujna te godine uvedena je mjesečna misa u njoj. Župni parking je izgrađen 2016. godine zalaganjem župljana i župnika fra Marija Knezovića. U razdoblju 2013. do 2015. u župi su izgrađene i dovršene mrtvačnice na Kočerinu, Sunčenjaku i Rujnu, a nešto ranije u Ljubotićima i Pripolju. Crkva u Podvraniću je obnovljena i blagoslovljena na čast blaženoga Alojzija Stepinca 2016. 

Kretanje pučanstva

Prema najstarijemu sačuvanom popisu bosansko-hercegovačkih katolika iz 1742. godine na području današnje kočerinske župe živjelo je 267 katolika u 28 domova: u Kočerinu 15 kuća i 140 katolika, u Ljubotićima 13 – 127. U popisu iz 1768. u Kočerinu je 16 kuća i 200 katolika, Ljubotići 15 – 158, ukupno 31 kuća i 358 katolika. U popisu iz 1813. spominju se i nova sela: Rujan, Crne Lokve, ali zbog pogrješnoga popisivanja naselja (prema udaljenosti od središta župe) nećemo doznati koliko je točno katolika živjelo na području današnje kočerinske župe. Tako je Kočerin upisan skupa s Mamićima (46 kuća, 363 vjernika), a Ljubotići s Donjim Crnčem (41 kuća, 366 vjernika); u Rujnu i Crnim Lokvama bilo je 14 kuća sa 167 vjernika, ukupno 896 vjernika; koliko bi to bilo bez D. Crnča, teško je reći. Možda oko 750. Godine 1844. u Mamićima je 14 kuća sa 138 katolika; u Kočerinu 45 – 311; Rujnu 17 – 122; Ljubotićima 36 – 220; Crnim Lokvama 16 – 195; ukupno 128 obitelji i 986 stanovnika. Šematizam fra Petra Bakule iz 1867. navodi sedam sela: Mamići (17 kuća – 132 vjernika), Dolac (12 – 76), Potkraj (21 – 135), Podvranić (3 – 33), Rujan (21 – 176), Kočerin (28 – 185), Crne Lokve (27 – 216) i Ljubotići (44 – 305), ukupno 1258 vjernika u 173 kuće. Šematizam iz 1873. je prvi koji navodi posebnu župu Kočerin. Navode se samo tri sela: Mamići (21 kuća i 124 vjernika), Kočerin (103 – 670) i Ljubotići (77 – 571), ukupno 201 kuća s 1365 katolika. Ostala su sela pribrojena Kočerinu. Šematizam iz 1882. donosi veći broj naselja, ukupno devet: Kočerin (30 obitelji – 209 vjernika), Podkraj (28 – 184), Kolobarića dolac (7 – 43), Ivankov dolac (9 – 51), Vranić (8 – 62), Rujan (27 – 150), Crne Lokve (32 – 265), Ljubotići (53 – 347), Mamići (24 – 150); u župi je bilo 218 kuća i 1461 župljanin. Iz ovoga bi valjalo isključiti Vranić, koji sada pripada župi Posuški Gradac; dakle 210 obitelji i 1399 župljana. Godine 1889. u župi ima 240 kuća i 1755 župljana. A 1902. u župi je već 341 kuća s 2595 župljana, što je iznimno velik rast u posljednjih petnaestak godina. Rast je i dalje više nego snažan, pa župa 1914. godine ima 3200 vjernika, 1932. godine 3942 vjernika u 551 kući, a 1940. nevjerojatnih 4965 župljana u 518 obitelji. Takav rast teško da je zabilježila ijedna hercegovačka župa! Tomu je dakako najviše pridonijela izrazito visoka stopa nataliteta koja se redovito kretala oko 40‰. U ratnome vrtlogu nestalo je ili ubijeno (svi su zapravo ubijeni!) čak 413 kočerinskih župljana. Ipak je zbog još uvijek velike stope nataliteta broj župljana i poslije rata rastao: tako ih 1962. godine ima 5211 u 782 kuće, a 1975. godine 5200 u 766 obitelji. Godine 1980. u župi u 758 obitelji živi 5200 vjernika. Nakon toga se broj katolika trajno smanjuje, što zbog odseljavanja, što zbog umnogome smanjene stope nataliteta. Tako 1989. godine u župi ima 787 obitelji s 3433 vjernika; 1995. godine 828 obitelji i 3673 vjernika; 2000. godine 825 obitelji i 3420 vjernika. Godine 2003. u župi je 840 obitelji s 3500 župljana, 2005. godine 3482, a 2010. godine u 869 obitelji živi 3426 katolika. Prema navedenim brojkama vidljivo je da broj župljana u posljednjih dvadesetak godina stagnira i iznosi oko 3500. Po posljednjem popisu iz 2018. godine u župi stalno živi 3.030 vjernika u 853 stalna domaćinstva. Uz to u župi povremeno živi oko 162 vjernika u 64 kuće ili vikendice.

Pastoralno osoblje

Oni koji su obnašali dužnost župnika su boldirani, a oni koji su bili kapelani nisu.

fra Lovro Sesar   1872.-1883.
fra Filip Čović   1881.
fra Grgo Franičević  1882.-1883.
fra Ilija Leko    1883.-1896.
fra Jako Kraljević   1896.-1900.
fra Paško Radoš   1900.-1901.
fra Stanko Kraljević   1901.-1902.
fra Ciprijan Brkić   1902.-1907.
fra Cvitan Dodig   1907.-1910.
fra Pio Knezović Bago  1910.-1912.
fra Marinko Kovač   1912.-1916.
fra Skender Musa   1916.-1919.
fra Ivo Slišković   1919.-1942.

fra Tugomir Soldo  1937.-1938.
fra Bosiljko Vukojević  1938.-1939.
fra Anzelmo Čulina ml.  1939.-1940.
fra Andrija Šoljić  1940.-1941.
fra Vitomir Naletilić  1940.-1941.
fra Gojko Stojić  1941.-1942.
fra Bogdan Ćubela  1941.-1942.
fra Valentin Zovko   1942.-1945.
fra Vinko Dragićević  1944.-1945.
fra Andrija Topić  1944.-1945.
župa bez župnika   1945.-1947. (administracija sa Š. Brijega)
fra Zdravko Zovko   1947.-1952.
fra Krešimir Jukić   1952.-1955.

fra Zdenko Galić  1954.-1955.
fra David Zubac   1955.-1958.
fra Marijan Zubac  1956.-1958.
fra Čedo Škrobo   1958.-1959.
fra Jakov Lovrić  1957.-1958.
fra Radovan Petrović   1959.-1966.
fra Milivoj Bebek  1959.-1961.
fra Zlatko Sivrić  1961.-1969.
fra Grga Martić   1966.-1967.
fra Ferdo Majić  1966.-1967.
fra Petar Krasić   1967.-1980.
fra Leonardo Hrkać  1968.-1977.
fra Franjo Ivanković  1967.-1969.
fra Zdravko Zovko  1970.-1973.
fra Miroljub Skoko  1973.-1974.
fra Blago Karačić  1974.-1975.
fra Ante Penava  1975.-1980.
fra Franjo Ivanković  1976.-1982.
fra Mićo Pinjuh  1977.-1980.
fra Mićo Pinjuh   1980.-1988.
fra Velimir Mandić  1980.
fra Drago Pažin  1980.-1982.
fra Marko Dragićević st. 1982.-1988.
fra Luka Zorić   1982.-1988.
fra Ivan Boras    1988.-1997.
fra Alojzije Bošnjak  1988.-1989.
fra Ferdo Boban  1988.-1989.
fra Ante Penava  1989.-1997.
fra Klement Galić  1991.-1993.
fra Gojko Musa  1993.-1998.
fra Zdenko Karačić  1994.-1997.
fra Ante Penava    1997.-1998.
fra Ljudevit Lasta   1998.-2000.
fra Ante Penava  1998.-2000.
fra Miro Šego    2000.-2005.
fra Nikola Spužević  2000.-2005.
fra Ivan Landeka st.   2005.-2010.
fra Ante Kurtović  2005.-2007.
fra Ljubo Čutura  2007.-
fra Tomislav Sablje  III.-VIII./2010.
fra Mladen Vukšić   2010.- 2013.
fra Valentin Vukoja  IX./2010.-I/2011.
fra Mario Knezović   2013. –
fra Goran Ćorluka  2013. – 2016.
fra Velimir Mandić  2016. -

Biblija

Katekizam

Misna čitanja

Vjersko znanje