Kojega vuka ti hraniš?

Čitam ovih dana članak dr. Benjamina Markina liječnika rodom iz Gane, koji još uvijek, premda umirovljenik, radi u Sveučilišnoj bolnici u Mostaru.  Pisao je o tome tko je vjernik. Ukratko rečeno on smatra, s čime se nije teško složiti, da za njega nisu vjernici oni koji su redoviti na Svetim misama, a neumorno i svjesno čine zlo te čak ni u crkvi ne žele pružiti ruku mira određenim osobama. Dr. Ben, kako ga od milja zovu, ponavlja kako je vjera bez konkretnih djela prazna i svojevrsna laž. Nažalost, puno je onih koji ne shvaćaju da je vjera poziv na konkretno činjenje. Tu nam najbolje može pomoći primjer carinka Zakeja koji je u susretu s Isusom rekao da će polovicu svoga imanja dati potrebnima i da će vratiti višestruko onima koje je oštetio. Zakej shvaća da je susret s Isusom obvezujući trenutak. I dok su mnogi s prigovorima popratili Isusov odlazak u kuću grešnika Zakeja taj isti Zakej je upravo tim „dežurnim“ vjernicima uputio poruku što bi i kako trebalo činiti. Vjera traži konkretne čine, a ne samo verbalni izričaj.

Upravo u korizmeno vrijeme imamo mogućnost konkretizirati vjeru. Posebno smo u korizmi pozvani na ustrajnu molitvu, post,  pokoru i djela milosrđa. Svi ti čini se nadopunjuju i stapaju u jedenu. Sve su važne i izviru jedna iz druge. Korizmeno vrijeme je hod u pustinju. Ta pustinja nije uzaludna osama. Pustinja je prostor naše šutnje i Božjeg govora. Pustinja nije prostor napuštenosti. To je prostor susreta. Važno je znati stati u vlastitoj trci. Važno je čuti pravu riječ u prostoru raznih govora. Jedan pisac zapisa: Toliko govora – jedna je riječ istinska. Toliko zvukova – koji je onaj pravi? Toliko ulica – jedan je put istinski.

Ambijent pustinje moramo natapati duhom molitve i tako stvarati duhovnu oazu. Tek s molitvom ćemo razumjeti vrijeme osame i kušnje. Isus je molio i tako shvaćao što Otac hoće. Gospa moli i prihvaća plan Božji. Mojsije moli i nalazi put – izbavljenje. Molitva je susret. Susret Boga i čovjeka. To je susret od kojeg se živi. Zato Isusu i kaže kako trebamo u svako doba moliti. Gospa to često ponavlja u svojim porukama.

Naša molitva mora biti ponizna i neopterećena našim planovima. U molitvi trebamo biti lišeni svake oholosti. Uvijek treba imati na pameti Isusove upute kako trebamo moliti u skrovitosti svoga srca. U molitvi mi sve dobivamo a malo dajemo. Dajemo prazno srce a Bog nam ga vraća ispunjena. U molitvi, isto tako, treba znati čekati. Kardinal Michaele Faulhaber zapisa: «Imajte povjerenje i strpljenje pri svakoj molitvi, čak i ako Božji sati polagano otkucavaju». Bog nikada ne šuti i možda nam najviše govori kad imamo dojam da ga ne čujemo.

Svi želimo promjene u svojoj okolini i svijetu. One se, tako nam se čini, ne događaju. Tako postajemo nestrpljivi i pritisnuti mislima kako je ovaj svijet zao. Svi su loši. No, tu treba poći suprotnim smjerom. Zapravo, mi se moramo mijenjati. Uz to dobro je znati da se ne možemo mi mijenjati svojom voljom. Mi možemo i trebamo dopustiti da nas Bog mijenja. Bog djeluje u molitvi i od nas čini drukčije ljude. Stoga u korizmeno, a i svako drugo vrijeme, ne očekujmo tuđe promjene nego svoje. Albert Schweitzer je to ovako izrazio: «Molitva mijenja ljude – a ljudi mijenjaju svijet».

Kažu da je mudri starac indijanac tumačio svome unuku što je život. Tako je unuku rekao da se naš život odvija po principu borbe dvojice vukova u nama. Jedan vuk je zao i od njega su grijesi, pohlepa, sebičnost, kleveta, zavist, mržnja i svako drugo zlo. Drugi vuk je vuk dobra. Od vuka dobra su poniznost, nesebičnost, milosrđe, ljubav, praštanje, mir, radost i svako drugo dobro. Unuk je pozorno slušao djeda i na kraju upitao: „Koji će vuk u konačnici pobijediti u nama“. Na taj upit je djed odgovorio da će pobijediti onaj vuk kojega budemo više hranili. To je život. Mi se pretvaramo u ono čime se na duhovnome području hranimo. Molitva, post, pokora, djela milosrđa su hrana za pobjedu dobra u nama.

Fra Mario Knezović/Glasnik mira

Biblija

Katekizam

Misna čitanja

Vjersko znanje