U subotu, 7. travnja 2018. članovi bratstva Franjevačkog svjetovnog reda Kočerin zajedno s duhovnim asistentom fra Velimirom Mandićem, časnom sestrom Krunom i nekoliko župljana hodočastili su sluzi Božjem Petru Barbariću u Travnik.
Po dolasku u katolički školski centar Petar Barbarić, dočekao nas je ravnatelj Centra Željko Marić koji nam je najprije predstavio Centar te nam govorio o sluzi Božjem Petru Barbariću, koji je rođen u Hercegovini, u župi Klobuk, a pohađao je sjemenište u Travniku te dan prije svoje smrti, u 22. godini života, položio svečane zavjete u isusovačkom redu.
Petar Barbarić umro je na glasu svetosti te je nakon nekoliko potvrđenih ozdravljenja i drugih zadobivenih milosti po njegovu zagovoru, pokrenut proces da bude proglašen blaženim. Također, brat Petra Barbarića je fra Marko Barbarić, jedan od 12 fratara ubijenih 7. veljače 1945. na Širokom Brijegu, za kojega se vodi postupak za proglašenjem mučenikom.
Pod snažnim dojmom priče o njegovu životu te o radu Centra, koji se susreće s raznim poteškoćama, ali i dalje uspješno djeluje, krenuli smo na svetu misu koju je predvodio velečasni Željko uz koncelebraciju našeg fra Velimira. Nakon mise molili smo na Petrovu grobu a velečasni Željko nam je dao na čašćenje i krunicu koja je pronađena na neraspadnutom Petrovom tijelu.
Nakon Travnika, posjetili smo samostan sv. Franje u Gučoj Gori, crkvu i spomen sobu ratne bolnice u Novoj Biloj, crkvu u Vitezu te Križančevo selo gdje je u domovinskom ratu stradao velik broj Hrvata.
Fra Velimir je istaknuo kako je prema istraživanjima utvrđeno da je Isus raspet i umro 7. travnja, oko 15 sati, pa smo upravo u to vrijeme molili Put križa uz brdo Kalvarija pored Viteza.
Pri povratku smo posjetili i crkvu sv. Ante u Bugojnu.
Hodočašće je bilo uistinu na duhovnu izgradnju svih sudionika a kada je duh radostan ni tijelo ne može mirovati, tako da se u busu pri povratku uz pjesmu čak i plesalo.
Kući smo se vratili sa željom da u svom životu provodimo geslo sluge Božjeg Petra Barbarića „Najbrži put u nebo je vršiti svoje dužnosti“.
Piše: Josipa Vukoja
